Šapat kroz vrijeme

 Putujem Htjela sam sve svoje puteve započeti i završiti s tobom Dijeliti viđene ljepote i doživljaje Htjela sam da me vodiš i mojom ljubavlju  Da budeš vođen Da ti se na odmorištima naslonim na rame. Samo je jedna kava na stolu Samo je jedna čežnja za tvojom blizinom Samo je jedno saznanje da nikada više Nikada više moja ruka neće imati dom u tvome dlanu.

 Bijeg koji me vraća tebi Kada ti dolazim ni jedan put mi nije dug,  ni jedna staza pretvrda. Vlakovi žure kroz krajolike Stanice promiču kao dani bez tebe. Korake mjerim čežnjom za tvojom blizinom. Mogu bježati i odlaziti svjetlosnim godinama daleko alii uvijek ti se vraćam putevima koji nisu predugi i stazama mekim od ljubavi.

  Kad se vraćam Onda tečem zajedno sa rijekom. Po padinama se zeleni poneka smreka i niska paprat, sve je drugo smeđe kao staro zlato oblikovano lišćem i granama. Putem nailazim na padine sa šumama borova, pa onda hrastove, pa klance i usjeke. Negdje potiho svira sevdah. Ruke  mi još mirišu na burek kojim su me počastili kod kuće, dobri ljudi, starinske duše moje mladosti i djetinjstva, ruke pune truda i žrtve. Vrsta je to koja izumire i koja se ne može naći više ni u jednom kraju svijeta. -De uzmi, ma slabo si jela, ma možda bi nešto drugo. Izmjenjuju se zabrinute riječi za moju udobnost i sitos. A kad krenem darovima pune torbu, uvijek topla glasa i puni zahvalnosti za dolazak, za razgovor. Znam kada odu, mnogi će možda zaboraviti kako se nesebično voli očinski i majčinski, kako se dijeli od srca srcu. Rijeka me i dalje prati, pjeneći se u bijelu čipku na mjestima gdje ju zaustavlja kamenje. Još malo pa ćemo se razdvojiti kao što se razdvajaju svi dragi i voljeni. Nju će povest

 

Malo je mudrosti  A puno ludosti Bože. Dok mudri skrušeno šute Ludosti svijetom se množe. I slave, i svojim se grijehom hvale.

Rodila se kao dijete ludosti Želje i žudnje radosna srca Noseći neoprostivi grijeh  U posteljici postanka I bi osuđena da boli Da sumnja Da plače i  Da se kažnjava samoćom  Ta ljubav divna.